Cvilidretin Dvorac

Život je niz trenutaka.
Trik i ja smo sinoć prvo odlučili otići do Petra Pana na sladoled i sjesti negdje uz Dravu jer sam ja posljednjih par dana neopisivo nervozna (hello, student problems...). I tako smo sjeli na Jezik u zimskoj luci, položila mu glavu u krilo i zurila u zvijezde. Nekoć davno sam znala koja je Sjevernjača, gdje su Veliki i Mali medvjed, to mi se sad činilo tako nebitno. Prelazio je prstima preko mojih obraza i bezveze smo nešto pričali o tračevima, seksu i o tome gdje bi sve željeli putovati. Trenutak koji je mogao biti tako savršen uz odsjaj svjetala pješačkog mosta i lampi duž Promenade na nemirnoj površini vode. Umjesto toga glava mi je pucala - zavlačim li ga, volim li ga, kako ću položiti taj je**** kolegij ( držite mi sutra fige, btw).
Nekoliko minuta poslije sjedimo na klupi pred zgradom u kojoj živim. Iznad nas breze nježno njišu zelene grane, lampa baca meko svijetlo nedaleko od nas, miriši grm jorgovana, Trik se nagnuo nad mene i sporo me ljubi. Ja u glavi pizdim jer ne znam želim li uopće biti njim for true ili zbog ega ili zbog njegovih ljubavničkih vještina ili ... i gledam na sat - kasno je, trebala bih učiti. U tom trenutku mi zazvoni mobitel. Raven zove i pretpostavljam zašto. Naravno, u pravu sam. Ajmo na cugu. Teško mi je reći ne jer se nismo jako dugo vidjeli, a poput brata mi je. Hvatam Trika za rukicu i odemo do Voddooa. Prvo sretnemo osobu koja me praktički ni ne poznaje, a ne voli me jer sam bila nepristojna prema njegovoj sestri zbog spomenutog lika iz prošlog posta. Onog što me sj****. Već tu mi titraju živci - nije dovoljno to što sjedim u bircu umjesto da učim. Kroz sat vremena sam kao malo se smirila, ali sam postala umorna pa sam se dogovorila s Trikom da me samo isprati do izlaza pa nek se vrati još malo družiti s Ravenom.
I taj trenutak kad smo stajali nasred Sunčane. Trenutak nad svim trenutcima. Položio je ruku na moj obraz i podignuo mi glavu tako da se gledamo u oči i rekao... "Nemaš pojma koliko te volim." U glavi odjednom sve bistro, ni naznake sumnje, nervoze... Utrobu su mi ispunili leptirići/komarci/neka živina i jednostavno sam znala: Evo čovjeka s kojim ću provesti ostatak svog života, kojeg volim više od ikoga i ičega skupa sa svim njegovima manama i vrlinama... I nikada, više nikada, zbog svojih mušica neću posumnjati u to.

Zurim u prazno postavljajući si najstarije od svih pitanja: "U p**** m*******, tko sam ja?"
Sjećam se djevojčice u bijeloj haljini s pufnastim rukavima i crnim cipelicama, paradira po kući pretvarajući se da je princeza. Izlazi na ulicu i pozdravlja mještane osmjehujući im se od uha do uha. Baka je dočeka na kraju ulice i zajedno odlaze na misu.
Suze joj se kotrljaju s obraza dok korača iz škole. "Debela krmača. Kad ćeš se oprašiti? Cisterna puna govana." Nečiji kišobran joj se prelomi na leđima.
U idućem kadru iz tvornice izlazi mlada djevojka s buntom papira pod rukom - pozivnicama za vijeće učenika koje dijeli po razredima. Profesori je obožavaju. Učenicima je draga. Ostaje poslije nastave držati besplatne instrukcije ili pisati poeziju ili tješiti prijateljicu. Ravnatelj joj uručuje debelu enciklopediju za sve njezine uspjehe.
Iznosi kutiju s bilježnicama i uredskim priborom i stavlja ih na stražnje sjedalo bijelog automobila. Tata se rukuje s ocem njezine buduće cimerice, a mama slaže jorgan i jastuk u prtljažnik. Djevojke se uzbuđeno hihoću, a srca im u strahu lupaju kako se auto udaljava od njihovih domova.
Stol pretrpan knjigama, papirima i olovkama. Tri dana nismo spavale dulje od tri i pol sata. Sjedimo u mraku na balkonu sa cigaretom u ruci i šalicama kave na toplim pločicama. Želja za uspjehom nam nekako drži oči otvorenima. U mašti gradimo dvorce s prinčevima i čokoladnim kremama i mekanim posteljama.
Zaljubljuje se po prvi puta i cijela svijetli od dragosti. Za njega bi umrla i stoput ako treba, ostavila sve i krenula s ruksakom na leđima... bilo gdje. On za nju ne bi učinio apsolutno ništa ako mu nije usputno. Ona za njega postoji kao ispunjenje praznina u rasporedu. Nebitna. Nedovoljno lijepa. Nedovoljna. Bespotrebna. A dala mu je sebe. On je odabrao drugu.
Loše odluke. Loši muškarci.
Mamim plač i tatin oštar glas. Kakav ateizam, kakve p**** m*******, kakve psihoterapije? Spuštene glave šapće: "Sretan Božić i vama."
Nedjelja joj je to ljeto bio najdraži dan - nije radila i mogla je cijeli dan provesti gledajući serije i družiti se sa trećom cimericom. Stiže joj poruka u inbox. Poziv na šetnju od nepoznatog princa. Ravnodušno ga prihvaća. Nekoliko dana poslije, postaje njegova.
Stoji u referadi ispunjavajući hrpu papira. Teta ih stavlja na hrpu ponavljača.
Vatromet obasjava nebo iznad glavnog trga. Njezina prva i najdraže cimerica drži za ruku svog dečka. Dva prijatelja se cere pored njih. A on... on ju je privukao u najtopliji od svih zagrljaja i gleda je kao da ništa osim nje na tom trgu ne postoji. Sretna je.

I sada... on je još uvijek tu i obasipa je poljupcima, grije ljubavlju u prohladnim noćima. Ali nisam sigurna gdje je ta velikodušna djevojčica koja je uvijek imala plan i toplu riječ za svakoga.
Sje*** me život. Postavila sam zidove. Otkrila sam mržnju i zavist u sebi, a ljubav... eh...nisam sigurna jesam li sposobna za nju. Da se razumijemo, Trik je predivan dečko i uživam u vremenu provedenom s njim. Znam da se u svakom trenutku mogu osloniti na njega, kao i on na mene, sve bih učinila za njega. Nekad vidim budućnost i obitelj s njim, ali nekad me toliko naživcira da bih vrištala i noktima mu izderala lice... Što je ljubav? Kako da znam volim li ga za sve vijeke vijekova?
Ambicija je netragom nestala. Nemam volje za studiranjem, a ne znam ni što bih radila. Ništa mi ne može dovoljno dugo zadržati pozornost da bih se potrudila naučiti to. Lijena sam i razmažena s minimalno samopouzdanja. I sva moja inteligencija i bogat vokabular trunu s mojom mladosti. I šta da ja sad radim sa svojim životom?